Jedna obična priča mladog poljoprivrednika

Prvo sećanje u mom životu, zapravo, povezano je sa poljoprivredom. Godine 1999. moji su sadili vinograd koji i danas rađa, a mene su sa još mnogo radnika poveli da im pomažem. Tada, za mene veliki posao (nošenje kalemova), bio je moj prvi kontakt sa poljoprivredom. Kako sam rastao, moja povezanost sa poljoprivredom se produbljivala i povećavala. Mir koji sam pronalazio u svojim voćnjacima i san koji sam tamo sanjao, nije moglo ništa drugo zameniti. Sada imam 25 godina, a moje selo je Mali Požarevac, koje pripada opštini Sopot, gde i danas živim.

Naravno, koliko god danas neće da priznaju, krivci za moju ljubav prema poljoprivredi su moji roditelji, koji su moju sestru i mene vaspitali da nije sramota raditi, stajati za tezgom na pijaci, koliko god da si obrazovan, i da to nije kazna, koliko je privilegija. Presudna godina, kada se u mojoj glavi iskristalisala ideja o bavljenju poljoprivredom je ona kada je tata ostao bez posla, ja sam bio sedmi razred, pa smo zarad pitanja naše egzistencije, utrostručili površine pod voćem, koje i danas čine kostur naše proizvodnje. Sa 18 i po godina sam konačno ubedio roditelje da uozbiljimo našu priču i registrujemo gazdinstvo.

Primer pravog domaćina

Iako su roditelji glavni krivci za ljudav prema poljoprivredi i selu, važno mesto u mom životu, odrastanju i svim prelaznim periodima kada postaješ odrastao i zreo, ima moj deda – tatin otac. To je čovek koji je moj uzor u svakom smislu. Čovek koji je ni iz čega stvorio mnogo, nekoliko puta uvećao imanje, ima dvoje dece, četvoro visoko obrazovanih unučića. Za selo je to veliko dostignuće, pogotovo jer su još prisutna stara ubeđenja da deca sa sela ne treba da se obrazuju i otimaju posao i mesta u različitim firmama deci iz grada. Od dede sam naučio šta znači biti domaćin i čovek, a te osobine mi je usađivao od malih nogu. Nažalost, danas je malo primera pravog domaćina, nekoga bez mrlje u svom životu i karijeri, nekoga na koga se možete ugledati.

Stariji, prepustite mladima domaćinstvo!

Verujem da poljoprivreda ima budućnost, uz neke korenite promene u svesti naših poljoprivrednika. Pre svega, stariji bi morali ozbiljno da razmisle o prepuštanju vođenja domaćinstva mlađima. Često su ti stariji prepreka mladima, umesto da budu vetar u leđa i da ih puste da i iz grešaka nauče nešto. Taj generacijiski jaz jeste veliki problem, ali nije najveći u Srbiji.

Samo nek’ je više!

Politika države u poljoprivredi i neorganizovanost tržišta je veliki problem, a takođe i velika neupućenost naših poljoprivrednika. Možda upravo zbog gore navedenog problema sa smenom generacija. Svake godine viđam te starije ljude koji se i dalje pojavljuju na registraciji domaćinstava. Čast izuzecima, ali veliki broj njih ne zna samostalno da popuni ni običan zahtev za osnovne podsticaje, a kamoli da zna da sakupi sve papire potrebne za neke dodatne podsticaje; za podizanje novih zasada, navodnjavanje ili za protivgradnu mrežu.

Na kraju, mislim da je najveći problem poljoprivrede u Srbiji poljoprivrednik sâm po sebi. Ljudi su poslednjih godina žrtve mnogih manipulacija u poljoprivredi, ali i samih sebe. Zašto? – Nerazmišljanje prilikom podizanja zasada. U Srbiji se voćnjaci sade po tome kolika je cena voća u godini u kojoj se sadi, kao da će već sledeće godine brati i prodati. Zapravo, srž svega je pohlepnost ljudi na selu; da se ima što više, da se radi više, da se sadi više od komšije, nije bitno šta sadiš, koliko sadiš i gde sadiš. Da li će to tu rađati ili dok ti ne dosadi nekoliko godina – praviti hlad za odmor.

‘Inflacija’ poljoprivrede

Svom krugu prijatelja često navodim primer inflacije primenjujući ga na poljoprivredu. Normalno je da će vrednost nečega čega ima previše padati. Kao nekada kada je štampan novac koji ništa nije vredeo, bio je samo običan papir koliko god nula imao. Danas se tako sadi voće. Normalno je da će cena jabuka biti toliko niska, kada su se površine pod jabukama višestruko uvećale, a tržište ostalo isto, možda se čak i smanjilo. Tako da su danas jabuke isti onaj papir sa nulama iz devedesetih godina. Uskoro će, ako se nastavi takav trend sađenja voća, isto tako proći i ostalo voće.

Nažalost, još uvek ne vidim neko funkcionalno rešenje kod problema “inflacije poljoprivrede“. U nekoj teoriji, pravljenje državne strategije bi možda moglo pomoći, no taj problem je teško rešiti za kratko vreme.

Najkrupnija moguća breskva

Ja uzgajam šljive i breskve – to su kulture koje pokušavam da usavršim tj. da tehnologiju proizvodnje dovedem na najviši nivo. Svake godine pokušavam da popravim greške iz prethodne godine, da u uslovima koje imam izvučem najbolje iz svojih voćnjaka, jer je u mom kraju skoro nemoguće imati navodnjavanje. Takođe, imam misiju da svake godine pokušam da proizvedem najkrupniju moguću breskvu. Prošle godine mi je rekord bio 545 grama, bio bi i veći, ali su mi jednu koja je još uvek bila na grani i nije stigla do merenja, a koja je prema slobodnoj proceni bila teža od 600 grama, ukrali sa još jednom količinom voća. Završavam Poljoprivredni fakultet i uočavam da su kod agrotehničkih i pomotehničkih mera važne sitnice, one koje svako od nas uoči i ispravi u praksi i što razlikuje uspešnu od neuspešne proizvodnje.

Istina o selu

Pišem knjigu o selu koju ću kako sam počeo, završiti za nekoliko godina, jer se baš trudim oko nje i podrobno razmišljam o onome što će ući u nju. Pričom o selu želim da pokažem sav besmisao jedne od najčešćih svađa na selu, a to je svađa oko međa njiva, sinora, otimanja i ostalih stvari. Ljudi se često ponašaju posesivno, kao da će sve ono stečeno na Zemlji poneti na onaj svet, kao da iza njih neće ostati niko. Tako se izgube mnoge generacije koje bi možda promenile nešto. Nedavno su ekranizovani Ćosićevi “Koreni“ pokazali da su i danas aktuelni u Srbiji.

Svetlo na kraju tunela

Mladi, učite iz svojih grešaka i ne plašite se da pravite greške jer to znači da ne želite ni da pokušate da promenite nešto. Kao što bi Mahatma Gandi rekao – budite promena koju želite da vidite u svetu. Mladi u poljoprivredi treba da shvate, da su baš oni svetlo na kraju tunela u kome se trenutno nalazi naša poljoprivreda, a stariji treba da krenu ka tom svetlu.

5/5

piše: mladi poljoprivrednik i književnik, Ilija Stanković

izvor: mladiuagraru.rs

Comments

mood_bad
  • No comments yet.
  • chat
    Add a comment